Boris Đurović, rođen u Titogradu, 1988. godine. Živi u Danilovgradu, zaposlen u televiziji, student Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Zanima se pisanjem, poeziju je izdavao u književnim časopisima.
Učini…
Izvuci, zaboga, tu sablju,
Mislim, ako me voliš…
Otkini mi glavu, bliže ramenima
Da bi na kredenac metnula trofej.
Ne tamniči me! Raspleti taj konop,
Spleti mi omču kao najljepši đerdan,
Ritni škanj poda me, da me omča nina,
Da me šeće, da zvonim o ništa.
Ne muči me! Naspi mi otrova, ne štedi.
Ne kapaj mi u vino kao u oko. Naspi!
Kaži, drekni: lipši!
Pa da te iz smrti volim.
Ali…
Ne mogu više pisati o tebi,
Ova usitnjena nadanja blijede,
Izmiču mi, i nema više džade
Do tebe, niti je želim naći.
Ne bih ponovo ovako živio,
Tražio bih manje istu dušu,
Manje ljepše lice, oči…
Manje ljubeći. Ja, ovako puk,
Neznan za velike ljubavi…
Ne bih se ovako urotio
Protiv sebe sama.
Da si manje – bilo što,
Lako bih izagnao demone,
Ne bi me uže tvoje vezalo.
Da si manje takva,
Plićom bih srećom plivao,
Da si manje – bilo što,
Ne bih se željan davio.
Razgovor
Nijesam ja, đavole, s njome nadahnut
Niti se može reći da je plug žudnje
Posred mene napravio brazdu,
Niti da je ona tu posijana.
Daleko je njena ljepota od svega
Što mi se za oči ušivalo.
Znam ja i za gustije kose.
I kad je srce jače bilo.
Nego, đavole, ona je ja.
Nema tu očuđenja i tajenja.
To se nebu tako otelo i palo,
Što na mene, što na nju…
Jes’ ono, dva smo stvora,
Ali ti velim, krv naša
Prije nas zbori. Ljubim je
I prije nego je poljubim.
Nijesam ja, đavole, htio
A svezalo nas je, utrnjilo se oko nas.
Sad iz toga veza, iz tih kupina, ne bih.
De, kani me se, đavole.
…
Ponekad stanem, ukopam se u drum
Što vodi k tebi, i horde me pregaze,
Sunce me ljušti, potpari mi se koža.
Ja čekam da prođeš, pa da otisak
Koraka nosim.
Ponekad zurim u čeljusti što ti sliče,
Iznova me raspore, pa skoro zamrem.
Puštam da gnjiliš u meni, da truneš!
A ti zeleniš.
Ponekad, mada ne vjerujem
U bogove i demone, s njima govorim
O tebi. O kraju. Crnim te. Da te nema.
Samo me tako bilo ne bi.
Dan zaljubljenih
Isto tako
Žalio sam krmad par sati pred klanje.
Tako sam i nas žalio par sati pred “klanje”
Klanje naše povezanosti, smisla porodice, ljubavi.
A koljač sam bio ja.
Teško je bilo gledati je kako se smije, mašta
Ključa od sreće, a znati da ćeš zaklati tu emociju. Teško je.
Znao sam da će nas ta krv natopiti, da ćemo grcati.
A nijesam mogao, nijesam!
Nijesam mogao vladati, ustaviti koljača.
Išao sam tupim nožem na nas, a žalio
Samo par sati prije nasladnoga čina.
A onda… Kajanje. Sad treba pojesti svo meso,
Popiti svu krv a da ona ne primijeti.
To se događa između mene i onoga što
Dijelim s njom.
Ne, ne smije znati. Nikad.
Ne smije… Kako bez milosti zarivam,
Čelik u nas, kako toči, vruće…
Obećao sam da je neću boljeti
Makar po meni,
Makar ne živio.
Samo da i dalje bude nasmijana.
…..
Valpurgina noć,
Demon gost
Gori Isak.
S druge strane
Aherona
Avram gleda.
Pomiješan
Krik i smijeh
Buka, para,
Avramu ovan
Liže dlan,
A s druge strane
Aherona
Krik i smijeh.
Karon rijekom
Tiho vesla.
……
Viri kosa iz groba. Meka, žuta,
Spletena s travom – možda živa,
Pod suvim glogovim stablom.
Ko zna čija, možda moja, njegova, njena…
Možda sviju nas što smo budni,
Pokriveni čamom.
Kamovi stražare, nijemo stoje
Pod svakim puze nečije kose
Čujte kamene glave, čujte! Budimo se.
Škrinja
Daj da otvorim tvoju škrinju, svilenu,
Da u nj metnem ključ vaseljenja
Da gonim zvijezde i lovim planete,
Tajne tvog slatkog roda da odgonetnem.
Sedefna brava svedenih tajni
Kazaće mi sve što ti škrinja taji.
Osvojiću vrhove tvoga daha,
Pa opet do dna, po tvoja blaga.
Riznico mojih plodnih misli.
Zastri me svojim svilenim tkanjem
Da ispod njega me snađu svi vrazi,
Da um mi se gasi i da se otapam.
Da kopnim tiho, po tebi se slijem.
Da s kožom tvojom jedno budem.
Lirikom svojom da te zovem,
I cio život da te pojem.
