Dušan Đurović je rođen 22.10.1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama “Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i “Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu “Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda “Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.
—————–
Pirinač se jede štapovima za bubnjeve
Šotara sam dočekao žutih zuba i smradnog pazuha. Uveo sam ga u sobu i ponudio kafom. Nije obraćao pažnju na nered dok nisam počeo da se izvinjavam. Soba je bila zatrovana prdežom. To sam shvatio tek kad sam donio kafu. Pustio sam mu novu pjesmu. Predložio je da nakon dva kruga krene bubanj koji bi se svirao metlicama. Složio sam se i rekao da čujem još neke instrumente koji bi se uključili u hodu. Stavljam ruku na usta dok pričam. Moji zubi se raspadaju. Osjećam ludilo kako se širi. Čekam voz koji me kupi ispred zgrade u kojoj sam odrastao. Kroz prozor gledam promicanje gradova. Mašem pticama i slonovima koji plešu. Smijem se kao na jednoj slici na kojoj grlim novogodišnji poklon. Dva sata je posle ponoći i Gari Kuper kuca na naša vrata. Kaže da je napolju snijeg i da moramo izaći. Majka iznosi lonac i šargarepu. Popio sam Šotarovu kafu i uzeo opremu. Rekao sam mu da su naše zemlje i dalje u ratu i da bi pirinač trebalo jesti štapovima za bubnjeve.
—————–
Moja budalasta Klementina
S vremena na vrijeme čini mi se
kao da su njeni koraci i škripanje karivolice što je gura šuljavim rukama lijepim.
Nadrkana i divna, moja budalasta Klementina.
Sise su joj visile a bradavice šiljile ka dolje.
Nije jebela dva posto moju naklonost.
Moja budalasta Klementina.
Napisaću pjesmu o tebi, govorio sam joj.
Napisaćeš ti kurac, drala se da je čitave Rose čuju.
Htio sam da joj pričam o životu. O mojoj tašti.
Htio sam ali nije htjela da me čuje.
Ne znam gdje je sad. Da li se smuca po Ohridu ili se leši
za nekim šankom.
Ne znam ni je li napravila zube.
Što će mi zubi koji japrak.
Kum mi je zubar u Sutomore i sve mi može džabe napravit, ali ja neću.
Gledao sam je kako se inati sa samom sobom i očima je molio za zagrljaj.
Zbogom, rekao sam filmski nestvarno.
Zdravo, uzvratila je hladno i odsutno.
Daj mi adresu da ti pošaljem pjesmu.
Mrš u pičku materinu.
Nestala je u sutonu tihom,
moja budalasta Klementina.
——————
Kafu mi dragi ispeci
Na putu do Rejkjavik Roustersa slušao sam Ask Me About My Invisible Enemies. Dok sam radio u Roustersu konobar menadžer me gledao kao kretena zbog toga što ne znam da koristim kasu. Jednom je neka gospođa naručila avokado sendvič. Počela je da se okreće oko sebe i da gura tanjir kao da je na njemu preparirano govno. Ili gavran. Neko mi je rekao da gavrani uvijek lete u paru. Ja uvijek vidim samo jednog. Konobar menadžer me strijeljao pogledom i lično napravio sendvič za baku. Servilno se naklonio i udaljio od stola hodajući unazad. Kad se Rousters ispraznio čekao me razgovor. Krenuo je da mi otvara glavu a ja sam osjećao kako mi pritisak raste nevjerovatnom brzinom. Prekinuo sam ga i rekao da mi je žao. Naglasio sam da spadam u one ljude kojima treba više vremena da zapamte kako se pravi avokado sendvič.
Lijepo je opet biti mušterija na ovom mjestu. Pederko od konobara menadžera donio mi je kafu. Častio me svojim vještačkim osmjehom. Klimnuo sam glavom i pokazao mu svoje propale zube. Pitam se da li je ikad izdrkao na mene. Je li ikad zamišljao kako me vodi u magacin i ubija od kurca, dok džakovi pažljivo probrane kafe ispuštaju egzotične mirise.
—————-
Braćo moja lijepa
U crkvi Momišićkih mučenika sjedio sam pokraj svijeće i plakao.
Pjesnik iz Kuča recitovao je stihove iz Luče.
Ostao sam bez goriva i tata se ispeo vespom na momišićko brdo.
Pokojni otac Gavrilo mahao je troprstom rukom svetoručicom.
Sjećanje na momišićke noći nikad neće utihnuti.
Svijeće i kandila, sveci što trepere i bokal sa vinom što okolo kruži.
Braćo moja lijepa, govorio je otac Gavrilo.
Srce mi je puno kad vas vidim na ovom svetom mjestu.
Krstimo se.
Našim venama teče kosovska krv, a u srcima našim vozdiže se Dušanovo carstvo nebesko.
Opet se krstimo.
U sred nadahnutog slova crkva se zatresla iz temelja.
Šta je ovo braćo ako Boga znate, zavapio je pjesnik iz Lijeve rijeke.
Vrata od crkve otvoriše se sama od sebe.
Da se ovo Gospod Bog nije spustio među nas smrtnike, uskliknuo je s ljubavlju otac Špiro.
U to se vrata zatvoriše.
U crkvi ostade neka neprijatna hladnoća, te očevi ogrnuše pletenu đilad zlatiborsku.
—————-
Savršen plan
Postaću katolički sveštenik.
Papa će lično poslati pismo preporuke
islandskom imigracionom odjeljenju.
Dobiću državljanstvo
i moji studenstki dani će konačno biti gotovi.
Grešnim dušama davaću savjete za praktičan život
a u slobodno vrijeme ću gajiti svoje strasti.
Svakog jutra ću sipati viski u pljosku sa
likom djeve Marije, a pušenje cigareta i kurca biće moja velika tajna.
Neposredno pred smrt objaviću knjigu.
U njoj ću otkriti sve perverzije
koje sam upražnjavao tokom službovanja.
Papa će se javno odreći mog imena
a ludaci i alkosi će balaviti nad mojim djelom.
Kurčev dodir svijeta postaće zaštitnik pedera i ljubavnika.
Časne sestre će tokom čitanja dodirivati čupava međunožja,
a orgazmične krike gušiće jastuci punjeni perjem katoličke živine.