Tatjana Ćalasan je rođena 23. avgusta 1977. u Bosni, život upijala u Zenici, Pivi i Novom Sadu. Skrasila se u Podgorici. Uglavnom je lavica, uvijek germanofil, tetka smaračica, laka koraka i na suzi. Diplomirala je njemački jezik i književnost u Novom Sadu, a magistrirala u Beogradu. Bavi se riječima. Jednom želi da dobije počasni orden. Neka smisle za šta već. Učiteljica, nastavnica, profesorica i predavačica njemačkog jezika. Prevoditeljka i zakleta svjedokinja čudesnih, tužnih, nevjerovatnih ljudskih sudbina i neispričanih priča. Stihove bez rime piše barem dekadu. Prozu od Olimpijskih igara 1984, jer su tada svi morali nešto da zapišu. Nikada nije dobila nagradu, osim pohvale i veliku podršku pravih ljudi. Ali hoće. Ništa do sada nije objavljivala, ali samo što nije. U spisateljskom planu stoji nekoliko divota, krčkaju se i spremaju za druga srca. Voli brda, klasičnu muziku i da sa putovanja spakuje barem priču i po.
Sve sam zaboravila šta smo se dogovorili.
Satima smo pregovarali, rekao si po uzoru na Versaj. To što misliš da znaš bolje istoriju od mene, posebno prvosvjetsku, ratnu, znači da nas vidiš i u drugosvjetskom pregovoru.
Dakle, nismo se ništa dogovorili.
Sve si mi objasnio:
Nema poruka u podnevne sate kad spavaš.
Na koje mi tek odgovaraš uveče, dok se u meni umire tri sjeverca i tordano u jednom. To je vjetar Nordherzstürmer. Nemaš pojma šta to znači jer si stao na riječi Bleistift. Treća lekcija, staro izdanje.
Vjetar sam izmislila. Ali muči se i guglaj.
To si već sebi zabranio u istom ovom kvazi paktu našeg konca.
Objasnio si mi nimalo lijepo
da ne raspredam estetske eseje o tvojim budućim ženama samo zato što nose zimski nakit u sred kolovoza, faking prevrelog.
Jednim palce lajk za to, od mene.
Drugi sakriven, da pokvari lajkovanje.
Kako to misliš da je nebitno spoj ljetnjeg i zimskog. To je znak.
Da ćeš me opet zvati. Ti to ne znaš. Ali ja znam.
Naredio si mi da ti ne kupujem klikere sa aerodroma Ataturk,
sitne kolače iz Vladivostoka
piroške iz Letonije
i onu riblitortu iz Švajcarske.
Kimala sam glavom, zamislila da nemam knedle, potpisala pakt i otišla.
Prošlo je par dana i pozvao si me pred ponoć, mislim, da mi kažeš da se nismo rukovali i da pakt ne važi.
Drugi svjetski rat može da počne.
Nisam ti to rekla.
Meni point, punkt, lajk.
I dalje nemaš pojma koliko te volim.
Odlomak iz: Pregovaranje, luđacima radovanje