Tatjana R. Ćalasan

Tatjana Ćalasan je rođena 23. avgusta 1977. u Bosni, život upijala u Zenici, Pivi i Novom Sadu. Skrasila se u Podgorici. Uglavnom je lavica, uvijek germanofil, tetka smaračica, laka koraka i na suzi. Diplomirala je njemački jezik i književnost u Novom Sadu, a magistrirala u Beogradu. Bavi se riječima. Jednom želi da dobije počasni orden. Neka smisle za šta već. Učiteljica, nastavnica, profesorica i predavačica njemačkog jezika. Prevoditeljka i zakleta svjedokinja čudesnih, tužnih, nevjerovatnih ljudskih sudbina i neispričanih priča. Stihove bez rime piše barem dekadu. Prozu od Olimpijskih igara 1984, jer su tada svi morali nešto da zapišu. Nikada nije dobila nagradu, osim pohvale i veliku podršku pravih ljudi. Ali hoće. Ništa do sada nije objavljivala, ali samo što nije. U spisateljskom planu stoji nekoliko divota, krčkaju se i spremaju za druga srca. Voli brda, klasičnu muziku i da sa putovanja spakuje barem priču i po.

 


Sve sam zaboravila šta smo se dogovorili.
Satima smo pregovarali, rekao si po uzoru na Versaj. To što misliš da znaš bolje istoriju od mene, posebno prvosvjetsku, ratnu, znači da nas vidiš i u drugosvjetskom pregovoru.
Dakle, nismo se ništa dogovorili.
Sve si mi objasnio:
Nema poruka u podnevne sate kad spavaš.
Na koje mi tek odgovaraš uveče, dok se u meni umire tri sjeverca i tordano u jednom. To je vjetar Nordherzstürmer. Nemaš pojma šta to znači jer si stao na riječi Bleistift. Treća lekcija, staro izdanje.
Vjetar sam izmislila. Ali muči se i guglaj.
To si već sebi zabranio u istom ovom kvazi paktu našeg konca.
Objasnio si mi nimalo lijepo
da ne raspredam estetske eseje o tvojim budućim ženama samo zato što nose zimski nakit u sred kolovoza, faking prevrelog.
Jednim palce lajk za to, od mene.
Drugi sakriven, da pokvari lajkovanje.
Kako to misliš da je nebitno spoj ljetnjeg i zimskog. To je znak.
Da ćeš me opet zvati. Ti to ne znaš. Ali ja znam.
Naredio si mi da ti ne kupujem klikere sa aerodroma Ataturk,
sitne kolače iz Vladivostoka
piroške iz Letonije
i onu riblitortu iz Švajcarske.
Kimala sam glavom, zamislila da nemam knedle, potpisala pakt i otišla.
Prošlo je par dana i pozvao si me pred ponoć, mislim, da mi kažeš da se nismo rukovali i da pakt ne važi.
Drugi svjetski rat može da počne.
Nisam ti to rekla.
Meni point, punkt, lajk.
I dalje nemaš pojma koliko te volim.

Odlomak iz: Pregovaranje, luđacima radovanje


Opasan je junski vjetar.
Pružila sam ti ruku
Ti meni.
Vjetar gurnuo.
U pravom smjeru.
Pravac tvog srca
I mojih očekivanja.
Ne sjećam se riječi
Samo pokret tvog daha kroz
Jasnoću pred cinober suton.
Vratio si mi patetiku.
Okrijepio srce.
Zasladio mi poeziju.
Što nije dobro za poeziju.
Ona i kafa se piju čiste,
Kofeinvoll, mirisne, lauwarm
I kada ko poželi.
Kaliograf iz Balata
Mi je davno objasnio
Kako kahve ima dušu samo bez şekera
I razumjeli smo se.
Miljković mi je nekako izdao male tajne
Dok smo drumovali betonom do katedrale u Đakovu,
Da je poezija dovoljno napaćena a tek lijepa bez sladosti.
Dok sam osjećala mirnoću tvojih šaka
Sa one strane srca
A blizu snopa nerava, sudova i bezmirisne poetike u meni
Zamolila sam poeziju
Da mi te oprosti.
Ajmo sad da se ljubimo.
Odlomak: Ne znam da li je Miljković ikada bio u Đakovu i slušao neopisivo dirljivu muziku ogromnih orgulja u katedrali. Najmanje što mogu da učinim za njega jeste da ga odsanjam na putu k njoj.
———-
Ja bih te zamolila
u ove hladne junske čase,
sedmog na osmi, ljepolipanjski,
da se odlučiš da me baš voliš.
Nije u redu drugačije.
Spakuj kofer, filmski,
dođi na kafu.
Pričaćemo o vremenu,
trigonima, caru Konstantinu,
Danilu Kišu i njegovim spisima.
U tome si čaroban.
A ja baš volim kada si čaroban.
Spakuj i riječi u kofer.
Dođi na kafu.
Skuvaću ti vino, s zapada Španije.
Da ti natjera krv
da ti se saliva kroz vrat od sreće i želje za mnom.
Ja sam zapravo vila s potoka.
Spakuj i list dva žalfije
da ti miriše pogled
dok ti budem posmatrala vrat
tvoj vrat, pun čežnje za mnom.
S vinom tamo nekim, sa kraja Španije.
A snaga Atlantika blista u očima
dok mi pričaš kako je tvoj đed poznavao Kiša,
i da se pominje u Enciklopediji mrtvih tačno tamo
gdje niko ne očekuje.
Kako si samo lijepo pričao
dok sam te očaravala.
I ništa nisam upamtila osim
da zbog vina vidiš u meni vilu s potoka
i da u mojoj kosi blista runolist
i da je baš, baš čudno što čežneš za mnom
a došao si na kafu i razgovor o trigonima,
caru i nekim spisima.
Prošle su godine a ti dalje vjeruješ da si očaran vinom
tamo neke hladne junske večeri.
A zaboravio si da pogledaš u svoje dlanove
i šifrarnik putanja desnog pa lijevog
a u svakoj putanji ugravirano ime Tatjana.
Odlomak iz: Kako je lijepo kada ti je ime ugravirano u linijama dlanova gosta s koferom, čiji vrat žudi za tobom.
————–
U plesu viska tvoj i moj život.
Ti, šumski znanče i čuvaru svih mravojeda.
Lug tvoga srce jeste moj ritam, kakav sam i željela.
Prozračnost tebe u mojim molitvama
Sada sijeva silinom vjetra, bezbožnika.
Kako si silan.
Silne su i riječi, ljubavi, neizgovoreno, udisano
Između tika i taka.
Skočio si i prekinuo metronomsko odbrojavanje.
Uzeo za ruku i nimalo ritmično rekao:
Sada je red na nas.