Zovem se Milena Simonović (Šarli Simon Troi). Rođena sam 22. 07.1986.godine u Njemačkoj, gdje sam i odrasla. Osnovnu i srednju školu sam završila u Nikšiću. Poeziju i prozu pišem pod pseudonimom Šarli Simon Troi. Ljubav prema poeziji se rodila veoma rano. Počela sam da pišem poeziju još u osnovnoj školi, ali joj ozbiljnije pristupam u studentskim danima kada pišem pod uticajem Getea i Šilera. Biti pjesnik je – Božiji dar, koji nam je dat da kreiramo svoju stvarnost kroz stihove. Poezija je, za mene, sloboda duše i izraz najdubljih emocija koje čine suštinu mog postojanja. Član sam književnog kluba „Poenta poetika“ iz Nikšića i Udruženja nezavisnih pisaca iz Srbije. Poeziju objavljujem na društvenim mrežama, a objavljena je i u zbornicima „Mozaik“ (Poenta poetika) i zajedničkoj zbirci poezije „Iz Nikšića s ljubavlju“ (Alfa centar). Učestvovala sam na mnogim književnim i pjesničkim manifestacijama, među kojima izdvajam učešće na 13. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja, učešće na „Yugoslavia festu“, Međunarodnom kontestu „Mili dueli“ itd. U pripremi je moja prva zbirka poezije „Molitvom te čuvam“. Živim i stvaram u Kotoru.
————-
Šarli Simon Troi
Ako jednom…
Ako jednog jutra na put kreneš
Tiho, sa strepnjom,hrabrošću svom
Ne zaboravi, molim te,
Da me iz dubokog sna preneš
I da mi kažeš- ʻʻIsprati me
Ka besciljnom lutanju tom.ʼʼ
Ako jednog dana kročiš na tuđe tlo
Natopi ga vinom, za majku Zemlju.
Nahrani ga neostvarenim željama,
Nepresušnom borbom, znojem
i uzavrelom krvlju.
Ako jedne noći,
tvoja duša zasija na mjesečini
Pa se poput latice ruže u nebo vine,
Ne boj se, ti si već odavno anđeo,
ili mi se samo čini
Da te raj zove u neslućene visine.
Ako krajičkom srca pogledaš dolje ka meni
Ostavljajući pustinju tragom svojim,
Ne brini, što u nezaboravu, bolnoj čežnji venem
Ja ću, ipak, samo
Običan smrtnik, grešnik i pjesnik
Sa ove teške zemlje da ti mahnem.
—————–
Šarli Simon Troi
Čarobno prokletstvo
Od tvoje kose pletem postelju
za zvijezde, komete i meteore.
Razvijam jedra između tvojih bedara
i plovim prostranstvima
tvojih nabujalih grudi.
Čekam razapet na tvome treptaju oka,
crno kao najcrnja tišina.
Na mjesečini upijam miris kože od slonovače,
kože bijele kao snijeg,
bijele kao nevinost,
bijele kao smrt.
Na uzavreloj aorti se hranim ambrozijom Bogova
i pijem božanski nektar
iz tvojih mekanih dlanova.
Sa tvojih usana otključavam Erosa,
bijesnog i plamtećeg,
okovanog nepregašenim strastima.
Tvoji prsti kao očnjaci krvoločnih vukova
probadaju Bogove u mojim kostima.
Na vratu tvom okačena moja propast
koja se njiše na uraganu ljubavi.
Na tvojim fino izvajanim leđima
nožem crtam krug,
krug života,
da tvoja duša umire i iznova se rađa
u suzi Sunca.
Tvoj jezik lukavo vuče usnulo dijete u meni
ka stablu zabranjenog voća.
Čarobno prokletstvo mi se ruga iz tvog osmijeha,
a čarobni brijegovi tvojih butina
mi čupaju žile, nerve i kičmenu moždinu.
U tvom pogledu Meduze,
skamenjen stoji rob
i čeka smrtnu kaznu
što se drznuo da ušeta
u tvoj kameni vrt.
Ubij me odmah, šta čekaš ?!?
Ubij me,
da ne budem proklet kroz vječnost.
Ubij me,
da se opet rodim
i da opet isti pehar grijeha
na koljenima primim!
—————
Šarli Simon Troi
Jednost
Istetoviran
Lik Tvoj
Na kamenu
Kao drevni hijeroglif
Čuvam
Jer u njemu raste
Trešnjin cvijet.
Sunčeve dukate
Na plavom horizontu
Sadim
Jer u njima raste
Dijete svjetlosti.
Ljubav Božiju
U duši svojoj
Dozivam
Jer u njoj počiva
Tvoj anđeo čuvar.
Zakon prirode
U vječnom krugu života
Rađam
Jer u njemu ljubav
Ne zna za smrt.
Tvoje oči
U odrazu vodopada
Milujem
Jer u njemu pjeva
Tvoje srce.
Sunce i okean
U zagrljaj
Spajam
Jer u njima je poljubac
Hram vječnosti.
Po fosilima i kostima
Predaka tvojih
Preturam
Jer u njima su
Tvoji simboli.
Granice
Prostora i vremena
Brišem
Jer u njima
Ne postojiš.
U osjećaju blaženog mira
Blagoslovene oči
Sklapam
Jer u Bogu si
Jer Jedno si.
————-
Šarli Simon Troi
Jer priroda si
Zagrliću nebo,
umjesto tvojih grudi.
Upaliću fenjer u zvijezdama,
umjesto sjaja tvojih očiju.
Napiću se vode sa seoske rijeke,
umjesto Izvora vječnog iz tvojih dlanova.
Nahraniću se plodovima iz zemlje,
umjesto erotskog nektara sa tvojih usana.
Ogrnuću se opalim lišćem,
umjesto toplote tvog tijela.
Zaspaću na postelji od bagrema,
umjesto u tvom zagrljaju nježnom.
Zavoljeću prirodu i život u njoj,
jer živiš u svakom atomu od Postanka,
svakom dašku vjetra,
svakom mirisu zore,
svakom zalasku sunca,
svakoj vlati trave…
Jer planina si,
jer more si,
jer nebo si,
jer zemlja si,
jer priroda si!
Šarli Simon Troi
Jutarnja pjesma
Ostavljam ti
Vlažne pramenove magle
I poslednje kapi jutarnje rose.
Odlazim tiho
Uz pratnju ptica
Koje se raduju novom jutru.
Ostavljam ti
Svoj miris
Svoju dušu
I čežnju ispod jastuka.
Ostavljam
Suncu zavjet
Da te miluje
I budi
Umjesto mene
I osvijetli
Svaku tvoju misao
O meni.
Odlazim
Šapatom noćnih sjena
Koje rastjeruju
Moji teški koraci
Kao mač
Ratnika svjetlosti.
Ostavljam
Brda i more
Da te čuvaju
Od ledene samoće
I da nađeš utjehu
U njihovom krilu.
Ostavljam ti
Srce skitnice
Da ti opet dolutam
U danima pustim.
Odlazim
Da osjetim bol
Tvog nedostajanja.
Odlazim
Da pronađem sebe
U svom besmislu.
Odlazim
Da ti opet dođem
I u tvom zagrljaju
Zaplovim.
————-
Šarli Simon Troi
Ako jednom…
Ako jednog jutra na put kreneš
Tiho, sa strepnjom,hrabrošću svom
Ne zaboravi, molim te,
Da me iz dubokog sna preneš
I da mi kažeš- ʻʻIsprati me
Ka besciljnom lutanju tom.ʼʼ
Ako jednog dana kročiš na tuđe tlo
Natopi ga vinom, za majku Zemlju.
Nahrani ga neostvarenim željama,
Nepresušnom borbom, znojem
i uzavrelom krvlju.
Ako jedne noći,
tvoja duša zasija na mjesečini
Pa se poput latice ruže u nebo vine,
Ne boj se, ti si već odavno anđeo,
ili mi se samo čini
Da te raj zove u neslućene visine.
Ako krajičkom srca pogledaš dolje ka meni
Ostavljajući pustinju tragom svojim,
Ne brini, što u nezaboravu, bolnoj čežnji venem
Ja ću, ipak, samo
Običan smrtnik, grešnik i pjesnik
Sa ove teške zemlje da ti mahnem.
—————–
Šarli Simon Troi
Čarobno prokletstvo
Od tvoje kose pletem postelju
za zvijezde, komete i meteore.
Razvijam jedra između tvojih bedara
i plovim prostranstvima
tvojih nabujalih grudi.
Čekam razapet na tvome treptaju oka,
crno kao najcrnja tišina.
Na mjesečini upijam miris kože od slonovače,
kože bijele kao snijeg,
bijele kao nevinost,
bijele kao smrt.
Na uzavreloj aorti se hranim ambrozijom Bogova
i pijem božanski nektar
iz tvojih mekanih dlanova.
Sa tvojih usana otključavam Erosa,
bijesnog i plamtećeg,
okovanog nepregašenim strastima.
Tvoji prsti kao očnjaci krvoločnih vukova
probadaju Bogove u mojim kostima.
Na vratu tvom okačena moja propast
koja se njiše na uraganu ljubavi.
Na tvojim fino izvajanim leđima
nožem crtam krug,
krug života,
da tvoja duša umire i iznova se rađa
u suzi Sunca.
Tvoj jezik lukavo vuče usnulo dijete u meni
ka stablu zabranjenog voća.
Čarobno prokletstvo mi se ruga iz tvog osmijeha,
a čarobni brijegovi tvojih butina
mi čupaju žile, nerve i kičmenu moždinu.
U tvom pogledu Meduze,
skamenjen stoji rob
i čeka smrtnu kaznu
što se drznuo da ušeta
u tvoj kameni vrt.
Ubij me odmah, šta čekaš ?!?
Ubij me,
da ne budem proklet kroz vječnost.
Ubij me,
da se opet rodim
i da opet isti pehar grijeha
na koljenima primim!
—————
Šarli Simon Troi
Jednost
Istetoviran
Lik Tvoj
Na kamenu
Kao drevni hijeroglif
Čuvam
Jer u njemu raste
Trešnjin cvijet.
Sunčeve dukate
Na plavom horizontu
Sadim
Jer u njima raste
Dijete svjetlosti.
Ljubav Božiju
U duši svojoj
Dozivam
Jer u njoj počiva
Tvoj anđeo čuvar.
Zakon prirode
U vječnom krugu života
Rađam
Jer u njemu ljubav
Ne zna za smrt.
Tvoje oči
U odrazu vodopada
Milujem
Jer u njemu pjeva
Tvoje srce.
Sunce i okean
U zagrljaj
Spajam
Jer u njima je poljubac
Hram vječnosti.
Po fosilima i kostima
Predaka tvojih
Preturam
Jer u njima su
Tvoji simboli.
Granice
Prostora i vremena
Brišem
Jer u njima
Ne postojiš.
U osjećaju blaženog mira
Blagoslovene oči
Sklapam
Jer u Bogu si
Jer Jedno si.
————-
Šarli Simon Troi
Jer priroda si
Zagrliću nebo,
umjesto tvojih grudi.
Upaliću fenjer u zvijezdama,
umjesto sjaja tvojih očiju.
Napiću se vode sa seoske rijeke,
umjesto Izvora vječnog iz tvojih dlanova.
Nahraniću se plodovima iz zemlje,
umjesto erotskog nektara sa tvojih usana.
Ogrnuću se opalim lišćem,
umjesto toplote tvog tijela.
Zaspaću na postelji od bagrema,
umjesto u tvom zagrljaju nježnom.
Zavoljeću prirodu i život u njoj,
jer živiš u svakom atomu od Postanka,
svakom dašku vjetra,
svakom mirisu zore,
svakom zalasku sunca,
svakoj vlati trave…
Jer planina si,
jer more si,
jer nebo si,
jer zemlja si,
jer priroda si!
Šarli Simon Troi
Jutarnja pjesma
Ostavljam ti
Vlažne pramenove magle
I poslednje kapi jutarnje rose.
Odlazim tiho
Uz pratnju ptica
Koje se raduju novom jutru.
Ostavljam ti
Svoj miris
Svoju dušu
I čežnju ispod jastuka.
Ostavljam
Suncu zavjet
Da te miluje
I budi
Umjesto mene
I osvijetli
Svaku tvoju misao
O meni.
Odlazim
Šapatom noćnih sjena
Koje rastjeruju
Moji teški koraci
Kao mač
Ratnika svjetlosti.
Ostavljam
Brda i more
Da te čuvaju
Od ledene samoće
I da nađeš utjehu
U njihovom krilu.
Ostavljam ti
Srce skitnice
Da ti opet dolutam
U danima pustim.
Odlazim
Da osjetim bol
Tvog nedostajanja.
Odlazim
Da pronađem sebe
U svom besmislu.
Odlazim
Da ti opet dođem
I u tvom zagrljaju
Zaplovim.
